Područja

/Područja
Područja 2018-03-27T13:55:10+00:00

Unable to display Facebook posts.
Show error

Error: Invalid OAuth access token.
Type: OAuthException
Code: 190
Please refer to our Error Message Reference.

Grad Glina

Grad Glina je smještena u središnjoj Hrvatskoj i  pripada Sisačko – moslavačkoj županiji .Smjestila se na obalama rijeka Glina i Maja okruživši se rijekom Kupom i obroncima Zrinske i Petrove gore. Upravni prostor Grada Gline seže od rijeke Kupe na sjeveru, do Bosne i Hercegovine na jugu, obuhvaćajući zapadno Zrinsko  predgorje, ravnicu rijeke Gline i južni dio srednje Pokupske ravnice.

Površine je 543 km² i broji 9868 stanovnika.
Grad Glina je udaljena 32 km od županijskog središta Siska i 75 km od hrvatskog glavnog grada Zagreba. Područje Grada Gline karakterizira topla, umjereno kišna klima s izrazito kontinentalnim odlikama. Na 112 metara nadmorske visine s naglašenom raznolikošću prirodnog okruženja postala je vrlo važno prometno raskrižje.

Prema povijesnim izvorima, naselje Glina se prvi put spominje 01. lipnja 1284. godine. Nalazi se na desnoj obali istoimene rijeke, na sjecištu putova  za Sisak, Karlovac, Pokupsko i Dvor.

Povijest današnjeg grada započinje u 18. stoljeću, gradnjom utvrde za obranu od Turaka, a sam grad se razvija kao obrtničko trgovačko i sajmišno mjesto.

Godine 1769. izgrađena je drvena kapelica SV. Ivana Nepomuka, koja je 1827. godine izgrađena u istoimenu župnu crkvu koja je po ljepoti i skladu unutrašnjosti  spadala među najljepše na prostoru Banovine.

Od svih pukovnika koji su zapovijedali u Glini, svakako je najpoznatiji Josip Jelačić. Boravio je u Glini od 1841. do početka 1848. godine. U tom razdoblju Glina je doživjela kulturni i nacionalni procvat. Jelačić je prihvatio ideje hrvatskog narodnog preporoda i zajedno sa Ivanom Trnskim, Petrom Preradovićem i Josipom Runjaninom, sudjelovao na buđenju hrvatske nacionalne svijesti, a Glinu smjestio kao jedno od važnih središta u Hrvatskoj.

  1. godine,  kadet Josip Runjanin uglazbio je pjesmu Horvatska domovina Antuna Mihanovića, napisanu 1835. godine. Uglazbljena pjesma proglašena je 1891. godine hrvatskom himnom pod imenom „Lijepa naša domovino“.

U ožujku 1848. godine, Josip Jelačić je imenovan hrvatskim banom i generalom. Kao ban ujedinio je hrvatsku i postao simbolom obrane hrvatske državnosti. Za zasluge je nagrađen plemstvom i postao barun od Bužima.

Najznačajnija građevina tog doba je Generalija (današnji Općinski sud), koja je bila sjedištem vrhovnog vojnog zapovjedništva Banske brigade (I. banske pukovnije sa sjedištem u Glini i II. banske pukovnije sa sjedištem u Petrinji).

Tokom idućih godina Glina se širila i postala prepoznatljiva kao grad s mnoštvo ekonomskih aktivnosti, posebno trgovinom poljoprivrednim proizvodima, obrtništvom, a imala je zavidan kulturan i sportski život.

Krajem 20. stoljeća, od 1991. do 1995. godine Glinu je zadesio Domovinski rat, u kojem je njezin teritorij bio u potpunosti okupiran. U tom vremenu na ovom prostoru zabilježene su mnoge ljudske žrtve, a uništena su ili oštećena mnoga dobra, poput gospodarskih, stambenih, sakralnih i kulturno-povijesnih objekata.

6. kolovoza 1995. godine postrojbe Hrvatske vojske i Policije u veličanstvenoj VRA “Oluja” oslobodile su Glinu te isti taj datum se obilježava kao dan Grada Gline.

GOSPODARSKI KUTAK

Današnje smjernice gospodarskog razvoja Grada Gline temelje se na prepoznavanju relevantnih gospodarskih resursa koji će poticati razvoj onih gospodarskih grana koje na ovom području imaju razvojni potencijal.
Posljednjih godina kontinuirano se prati restrukturiranje većih gospodarskih subjekata i utvrđivanje stanja vlasništva nad imovinom tvrtki ili onoga što je od njih ostalo. U skladu sa zakonom o privatizaciji neke od tvrtki nisu obnovile djelatnost, neke su likvidirane, a neke su u stečaju. Prema podacima Grada Gline trenutno u Glini sjedište ima 62 dionička društva, 8 zadruga, 71 obrt te 600 OPG-a, od kojih je 78 OPG-a u sustavu PDV-a.
U ovome trenutku, Grad Glina uređuje 4 poduzetničke zone u cilju unapređenja gospodarske aktivnosti.

Grad Glina ima izrađen i usvojen Prostorni plan uređenja Grada Gline (Službeni glasnik Sisačko-moslavačke županije br. 5/00 ; Službeni vjesnik 48/10), Urbanistički plan uređenja Grada Gline (Službeni glasnik Sisačko-moslavačke županije br. 9/03; Službeni vjesnik 3/12) te Detaljni plan uređenja poduzetničke zone „Željezara“ u Glini (Službeni vjesnik 3/12), kojima su precizirana područja odvijanja gospodarske aktivnosti na ovom području. Pored toga izrađen je Strateški plan gospodarskog razvoja i Program ukupnog razvoja (PUR) Grada Gline, čime su postavljeni  planski okviri u kome pravcu trebamo provoditi mjere i aktivnosti radi privlačenja investitora i ulaganja na ovom području, te brigu o smanjenju nezaposlenosti.
Svih ovih godina Grad Glina se trudi biti servis informacija za poduzetnike, glede korištenja kreditnih linija, bespovratnih potpora Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva SMŽ, HAMAG-a, HBOR-a, raznih donatora i slično.

Grad Glina je ostvarila suradnju s UNDP-om, međunarodnom institucijom koja provodi projekte oporavka područja posebne državne skrbi. Svojim programima Grad Glina se uključio u socijalne, infrastrukturne i gospodarske potprojekte.

Područje Grada Gline razvoj gospodarstva vidi u iskorištavanju postojećih prirodnih, ljudskih i drugih resursa. Glavni nosioci gospodarskog razvoja su prehrambena i drvna industrija, ali pri tome ne smije se zanemariti ni značaj obrtnika, malih poduzetnika, a napose poljoprivrednika jer poljoprivredna proizvodnja ima posebno značenje u razvoju ovoga kraja.

Veliki poduzetnički potencijal nalazi se u obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima, gdje se pored proizvodnje mlijeka koja je tradicionalno dominantna, postiže značajan uspjeh u proizvodnji jabuka, kupina, vinskih sorta grožđa, jagoda, povrća, cvijeća i sl.

U granicama svojih fizičkih, financijskih i organizatorskih mogućnosti, Grad Glina nastoji biti partner gospodarskim subjektima koji egzistiraju na ovome području.

Više informacija na:
http://www.grad-glina.hr/

Grad Petrinja

O Petrinji se najčešce piše i govori kao o jednom skladnom, malom gradu u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske bogate povijesti i tradicije. Nalazi se 13 km jugozapadno od Siska, na nadmorskoj visini od 106 m. Okružena je općinama Lekenik, Donji Kukuruzari i Dvor te gradovima Sisak i Glina. Sastavni je dio Sisačko-moslavačke županije.

Smještena je na području donjeg Pokuplja, gotovo u središtu poviješcu bremenite Banovine, na površini od 380,94 km. Šire gradsko područje obuhvaća ukupnu 55 naselja od kojih jedino grad Petrinja i mjesto Mošcenica imaju status urbane sredine.

Na ovom je području,prema posljednjem popisu stanovništva, evidentirano 24.671 stanovnika.

U usporedbi s 1991. godinom kada je na istom prostoru živjelo 35.151 stanovnik, zamjećuje se pad broja stanovnika za 35%.

Uže područje grada Petrinje smješteno je na desnoj obali Kupe, točnije na utoku rječice Petrinjčice u jednu od najljepših hrvatskih rijeka – Kupu. Središnji i veći dio grada prostire se na desnoj obali Petrinjcice.

Današnju jezgru grada u arhitektonskom smislu oblikuju brojne barokne i klasicisticke građevine koje na svoj način svjedoče o osebujnoj i bogatoj povijesti o kojoj prvi pisani izvori sežu do 1 201. godine.

Gavrilović – Prva hrvatska tvornica salame, sušena mesa i masti Mate Gavrilovića potomci, d.o.o. koja tradicionalnom kvalitetom svojih proizvoda osvaja i svjetsko tržište, a proširenjem proizvodnih kapaciteta i zapošljavanjem naših građana ona je najvažniji gradski gospodarski subjekt.

Okosnicu gradskog gospodarskog napretka čine još: tvrtka Solidum Žužić, Hrvatske šume, HEP, Vodoopskrba Kupa.

Poljoprivredna proizvodnja ovog kraja teško se oporavlja nakon Domovinskog rata. Zemljište je minirano i zapušteno, a na gospodarstvima je uništena mehanizacija i otuđena stoka. Stanovništvo je uglavnom starije životne dobi, a mladima koji su voljni baviti se poljodjelstvom značajan problem je i još uvijek neobnovljena kooperacije izmedu Gavrilovića i obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava.

Tradicionalno govedarstvo na području grada Petrinje temelji se na uzgoju visokokvalitetnih pasmina. S obzirom na konfiguraciju terena, kvalitetu krme i tendencije u proizvodnji dvije najzastupljenije pasmine su simentalska (smeđe- bijela) i holstein-friesien (crno- bijela) pasimina.

Od ratarskih kultura najviše se uzgajaju kukuruz, ječam, triticale i zob pretežno za ishranu stoke.

Svinjogojstvo je svedeno na minimum čemu je uzrok nerazvijena kooperantska mreža, odnosno nije riješeno pitanje tržišta jer tvornica Gavrilović vlastitom proizvodnjom i uvozom repromaterijala, odnosno sirovine za preradu zadovoljava svoje proizvodne potrebe.

Ovčarstvo i kozarstvo su u ekspanziji, no i u ovim granama stočarstva opetovano se pojavljuje isti problem neosiguranog tržišta. Izbor pasmina ne zadovoljava i adekvatan je nedovoljnoj naobrazbi potencijalnih uzgajivača ovaca i koza.

Značajno mjesto također imaju lov i ribolov na petrinjskim rijekama i u bogatom petrinjskom lovišnom području.

Kapaciteti u pčelarstvu iskorišteni su tek 5 %, stoga se radi na edukaciji uzgajivača pčela i kontroli proizvoda.

U uzgoju voća najviše su zastupljene šljiva, kruška i jabuka, orah i lješnjak za koje postoje izvrsni uvjeti proizvodnje, a razvija se povrtlarstvo i što sve osobito veseli vinogradarstvo. Vrativši se nakon vojno-redarstvene akcije Oluja iz četverogodišnjeg progonstva mnogi su Petrinjci obnavljajući svoje domove obnavljali i svoje vinograde i kleti na okolnim vinorodnim petrinjskim brežuljcima nastavljajući, ali i proširujući i njegujući tradicionalnu i u pjesmama opjevanu povezanost Petrinjaca i vinove loze:

Vijala se bijela loza, bijela loza vinova
okol onog bijelog grada Petrinje!

Naš grad ima dugogodišnju tradiciju obrta i zanatstva, kulture i prosvjete.

Trenutno u Petrinji djeluje jedan dječji vrtic Petrinjčica u kojem su predškolska djeca raspoređena u 12 odgojnih skupina koje djeluju u tri objekta. Vrtić pohađa 286 djece, a o njima brine 24 odgajatelja. Sva tri navedena objekta dovedena su u funkciju sredstvima međunarodnih organizacija, ali je neophodna obnova fasade i ograde, odnosno nabava opreme za kuhinju i namještaj.

Na području grada Petrinje nastava se odvija u 5 osnovnih i jednoj srednjoj školi s približno 2600 učenika. Osnovna škola Dragutina Tadijanovića ima u svom sastavu Područne škole u Mošćenici i Maloj Gorici, a u sklopu Osnovne škole “Ivan Goran Kovačić” iz Gora djeluje i Područna škola u Nebojanu.

Prije Domovinskog rata na području grada Petrinje nastava je bila organizirana u 6 osnovnih škola sa 17 područnih škola. U Petrinji se nalazi i Visoka učiteljska škola i Pučko otvoreno učilište. Već nekoliko godina u Prnjavoru Čuntićkom uspješno djeluje Dječji istraživački centar Petrinjcica čiji je cilj uvođenje novih načina učenja i upoznavanja prirode u izvornoj stvarnosti. Međutim, u petrinjskim školama nema psihologa i socijalnih radnika, radi tek jedan defektolog, a broj pedagoga je nedostatan iako je u nastavni proces uključeno približno 80 učenika s posebnim potrebama (učenici s teškoćama u razvoju, kronični bolesnici i učenici s poremećajima u ponašanju) koji zahtijevaju individualan stručni rad. 200 učenika prima socijalnu pomoć, no taj broj nažalost, mogao bi biti i veći. Veliki je broj učenika putnika. Vidljiva je prostorna opterećenost pojedinih škola jer nije u funkciji mreža škola. Kapacitet Otvorenog pučkog ucilišta Kotva djelomicno je iskorišten zbog složene administrativne procedure. Naime, proces prekvalifikacije i dodatnog školovanja dosta je dugotrajan i kompliciran. Uprava Visoke učiteljske škole pokušava zadržati samostalnost ustanove integrirati se u zagrebačko Sveučilište i uskladiti status s Bolonjskom konvencijom.

Kulturni život grada Petrinje vidljiv je u aktivnostima POU Hrvatski dom u kojem djeluju Galerija “Krsto Hegedušić”, Gradska knjižnica i čitaonica i dječji odjel i kino, a dodatno ga obogaćuju brojne udruge građana.

Tridesetak sportskih klubova i udruga koji aktivno djeluju jasno svjedoče o sportu u našem gradu. Najveće uspjehe postižu hrvači, nogometaši, rukometaši i plesači. U funkciji su sljedeći sportski objekti: gradski nogometni stadion “Mladost” s pomoćnim igralištem, nogometni stadion “Gavrilović” s pomoćnim igralištem, rukometni stadion, gradska sportska dvorana, hrvačka dvorana “Gavrilović” i 2 teniska igrališta “Gavrilović”.

Dosta obitelji prima pomoć za uzdržavanje i stalni su korisnici Centra za socijalnu skrb, a to je izravni pokazatelj posljedica ratnih i poratnih zbivanja. U Zavodu za zapošljavanje u Petrinji zabilježeno oko 3.500 nezaposlenih osoba. Preko 3 000 osoba koristi humanitarnu pomoć Gradskog društva Crveni križ. Grad kontinuirano iz proračuna izdvaja znatna sredstva za podmirenje troškova nabave ogrjevnog drveta (750 obitelji), troškova stanovanja (300 obitelji), troškove školske kuhinje (500 učenika) a uz pomoć tvornice Gavrilovic snosi troškove (kruh, djelatnici i režije) pučke kuhinje u kojoj se podijeli dnevni obrok za preko 190 korisnika. Pučka kuhinja u Petrinji prva je pučka kuhinja u Sisačko-moslavačkoj županiji.

U gradu djeluju uz mnoge udruge humanitarnog sadržaja Dom za stare i nemocne osobe Petrinja, Dom umirovljenika “Ena”, Dom za psihički bolesne odrasle osobe dok je dom za nezbrinutu djecu potpuno uništen i još nije obnovljen. Primarna zdravstvena zaštita naših građana obavlja se u sklopu Dom zdravlja Petrinja koji pokriva potrebe primarne zdravstvene zaštite u Topuskom, Gvozdu i Glini, tzv. starom i novom domu zdravlja. Područne ambulante Doma zdravlja nalaze se u Mošćenici i Jabukovcu. U Domu zdravlja obavljaju se usluge obiteljske medicine, radiologije, ginekologije, pedijatrije, laboratorija i patronaže, te hitne medicinske pomoći. U Petrinji djeluje i podružnica Opće bolnice “Dr. Ivo Pedišić” Sisak koja pruža specijalističko-konzilijarnu zdravstvenu zaštitu za područje interne medicine, pulmologije, psihijatrije, fizikalne medicine i rehabilitacije, te oftalmologije.

Brojne petrinjske znamenitosti promovira Turistička zajednica grada Petrinje, pod poznatim sloganom: Grad tradicijske kulture i bogatog prirodnog okružja. Za Petrinju se nekada s ponosom govorilo da je ugostiteljski grad. Govorilo se: “Želite li dobro jesti i piti i dobro se zabaviti, onda morate doći u Petrinju!” Gastronomski proizvod je i turistički proizvod i u tom smjeru trebala bi se razvijati turistička ponuda našeg grada. I seoski turizam polako se uključuje u suvremene tendencije turističke ponude.
Petrinja je posebno vesela za Lovrenčevo, kada se u nekoliko kolovoških dana održavaju vjerske, kulturne, zabavne i športske priredbe koje kulminiraju na sam blagdan svetoga Lovre 10. kolovoza kada Petrinjci slave svoga sveca zaštitnika i Dan svoga grada.

Posebno je veselo i za Petrinjski fašnik, Ljeto u Petrinji, Biciklijadu, Fišijadu, Kestenijadu, Martinje te doček Djeda Božićnjaka i Nove godine na središnjem petrinjskom Trgu hrvatskih branitelja.

Ruralno područje grada Siska

Trajnost urbanog življenja na području današnjeg grada Siska pratimo više od 2000 godina. Kao takav, pripada među najstarija naselja na ovom području.

Sisak je jedan od rijetkih europskih gradova kod kojega uz kontinuitet trajanja naselja možemo pratiti i kontinuitet njegovog naziva: Segesta, Segestica, iz predrimskog razdoblja, Siscia u vrijeme Rimskog Carstva, Siscium u ranom srednjem vijeku, Sissek, Sziszek, Sciteck, Zysek, Sziscium, Scytzyc, Zitech, Scyteck, Sziszak, pa sve do hrvatskog naziva Sisak.

U svom povijesnom razvoju Sisak je nekoliko navrata preuzimao značajno mjesto u životu regije i države.

U 4. st. prije Krista, na područje današnjeg Siska, gdje već obitavaju starosjedilačka ilirska plemena, provaljuju Kelti. Ilirsko-keltsko naselje Segestiku rimska je vojska pokušavala zauzeti u više navrata. To je konačno uspjelo Oktavijanu, 35. godine prije Krista. Iz prvobitno sagrađenog vojnog logora, rimska Siscija ubrzo se uzdiže u status grada s iznimno jakim vojnim, prometnim i upravnim funkcijama, razvijenom trgovinom i obrtom, a kasnije i poznatom kovnicom novca. Novac iskovan u njoj koristio se širom Rimskog carstva i upravo zahvaljujući tomu ime Siscija postalo je poznato i ostalo takvim tijekom dugih stoljeća, sve do danas.

Slava Siska svoju će kulminaciju doživjeti nakon sjajne pobjede kršćanske vojske nad Turcima, nakon treće opsade 1593. godine. Glas o prvom velikom turskom porazu nakon višestoljetnih uspješnih vojnih pohoda brzo se širio i Sisak se nakratko našao u središtu pozornosti čitave Evrope.

Dvadeseto stoljeće donosi industrijalizaciju Siska koja će posebno doći do izražaja nakon I. svjetskog rata kada dolazi do povećanja i promjene u strukturi stanovništva. Pred II. svjetski rat Sisak je važno središte riječnog prometa, metalurške, kemijske, drvne i prehrambene industrije. Veliki broj industrijskih radnika pogodovao je snažnom razvoju radničkog i sindikalnog pokreta. Kao logičan slijed svega toga bilo je organiziranje Sisačkog partizanskog odreda. Poslije drugog svjetskog rata Sisak postaje jedan od industrijski najrazvijenijih gradova Hrvatske.

Prema popisu stanovništva 2011. Sisak ima 47.768 stanovnika, i veličinu od 422,75 km2.

Ruralno područje grada Velike Gorice

Grad Velika Gorica nalazi se 16 km južno od Zagreba i središte je područja od 552 kvadratna kilometra te predstavlja najveće i glavno naselje tradicionalne regije Turopolja. Prvi se put spominje 1228. godine kao sjedište župe, a arheološka nalazišta govore da je na njezinu području bilo života i u pradavno vrijeme (pr. rimsko nalazište Andautonija u Ščitarjevu pokraj Velike Gorice).

Status grada Velika Gorica je dobila 1995. godine, a na području nekadašnje Općine Velika Gorica danas su i tri novoosnovane općine – Kravarsko, Pokupsko i Orle. S brojem 65.000 stanovnika za područje Grada i samim naseljem od preko 30.000 stanovnika, Velika Gorica zauzima šesto mjesto u Republici Hrvatskoj.

Velika Gorica nositelj je brojnih priznanja i nagrada:

Grad Velika Gorica, u konkurenciji 5300 europskih gradova, osvojila je Srebrni cvijet Europe – renomiranu nagradu europske Asocijacije za cvijeće i okoliš Entente Florale koja je dodijeljena 9. rujna 2004. godine u francuskom gradiću Aix leis Bains.

Grad Velika Gorica osvojio je srebrnu medalju Entente Florale (Srebrni cvijet) za očuvanje svojih turopoljskih šuma, rimskih termi u Ščitarjevu (arheološko nalazište Andautonia), obnove turopoljske tradicijske arhitekture te zbog toga što je kao legislativno mlad grad izvrsno isplanirala svoje parkove, travnjake, organizirala natjecanja svih svojih stanovnika u ljepoti privatnih vrtova i okućnica.

Na Danima hrvatskog turizma 2011. godine Grad je dobio prestižnu nagradu Hrvatske turističke zajednice Zeleni cvijet sa zlatnim znakom za najuređeniji grad kontinentalne Hrvatske. Uređenost grada kao cjeline, ali i bogata ponuda kulturnih, povijesnih i turističkih znamenitosti, kriteriji su koji su Veliku Goricu uzdigli na prvo mjesto gradova kontinentalne Hrvatske u kategoriji gradova preko 30 000 stanovnika.

Općina Donji Kukuruzari

Općina se prostire na površini od 113 km², te pripada kategoriji manjih općina u sustavu Sisačko – moslavačke županije. Sva naselja su izrazito ruralna i ne pokazuju tendenciju preustroja u manje ruralna. Prema Popisa stanovništva 2001. općina Donji Kukuruzari broji 2.017 stanovnika. Nažalost, prema prvim rezultatima Popisa 2011. Državnog zavoda za statistiku, broj stanovnika je smanjen na 1.645 stanovnika.

Reljefno gledano, prostor općine Donji Kukuruzari je brdski kraj što djelomično određuje i vrstu vegetacije koju nalazimo na ovim prostorima. Glavni vodotok općine je rijeka Sunja koja ima karakter brze gorske rijeke i prima vode brojnih brdskih potočića, a sama je desna pritoka Save. Prostor uz vodotok Sunje je prostor obradivih površina, više ili manje zapuštenih, te otvorenih livada i pašnjaka, dok je ostali prostor obrastao šumskom vegetacijom.

Ukupna površina šuma na području općine Donji Kukuruzari iznosi cca 4.346,76 ha, a najrasprostranjenije su šume hrasta, bukve, graba i kestena. Pod šumom se nalazi 35% šumovitog kraja koji je bogat s divljači, stoga je lovni turizam privredna grana koja ima vrlo značajan potencijal koji na ovom području treba iskoristiti. Osim lovnog turizma, upravo zbog prirodnog bogatstva šumama, područje ima preduvjete za razvoj drvne industrije.

Zone livada i pašnjaka predstavljaju podlogu za razvoj stočarstva i ratarstva u funkciji u stočarstva, kao i mogućnosti razvoja seoskog turizma.

Općina Donji Kukuruzari osnovana je 1993. godine u Zagrebu, dok je s aktivnim radom započela u rujnu 1996. godine. Prvi načelnik bio je Stjepan – Stevo Jurić (1996.-1997.), a od svibnja 1997. – svibnja 2009. Stipo Šapina.

Od svibnja 2009. do svibnja 2013. načelnik Općine je bio Ivo Blažanović, a zamjenik načelnika je Stevo Novaković.

Od svibnja 2013. godine načelnik Općine je Stipo Šapina, a zamjenici načelnika su Mijo Latin i Dalibor Kukuruzar.

Općina Lekenik

Općina Lekenik je izrazito ravničarsko – brdskog reljefa ukupne površine 22468 ha smještena sjeverozapadno od grada Siska. Obuhvaća 18 naselja s ukupno 6220 stanovnika prema popisu stanovništva iz 2001. godine, 2128 kućanstava i 2141 vikendicom.
Samo naselje Lekenik po svojim karakteristikama ulazi u kategoriju jače urbaniziranih naselja što se očituje i u njegovoj fizionomskoj, funkcionalnoj i gospodarskoj funkciji.
Lekenik se s još pet naselja razvio na glavnom prometnom pravcu Zagreb – Petrinja – Hrvatska Kostajnica (državna prometnica D30), tri naselja smještena su na obroncima Vukomeričkih Gorica dok su druga sela smještena uz tok rijeke Kupe na pravcu Karlovac – Sisak – Popovača (uz državnu cestu D36).

Većina naselja je smještena na ravničarskom ocjeditom prelaznom području.
U ravničarskom djelu općina se 2/3 stanovništva bavi poljoprivredom, vrtovi, oranice, livade, voćnjaci i vinogradi.
Najveći dio općine je pod šumskim predjelima, ukupno 9.062 ha, gdje uspijeva hrast lužnjak, hrast kitnjak, bukva, grab i ostale manje rasprostranjene vrste drveća.
Vukomeričke gorice su najveće vikend naselje, čiji su obronci većim djelom prekriveni šumom bogatom niskom i visokom divljači, te vinogradima gdje se zadnjih godina uzgoj plemenitih sorti i proizvodnja kvalitetnih vina znatno razvila, a aktivno djeluju i Udruge vinogradara i voćara Općine Lekenik i Sv. Bartol L. Vrh.

Općinom prolaze i dvije riječne ljepotice. Rijeka Kupa čini prirodnu granicu Općine Lekenik i Grada Petrinje, odnosno Grada Gline, te rijeka Odra koja čini prirodnu granicu s Općinom Martinska Ves. Rijeke nekad bogate mnogobrojnim vrstama riba, danas osjetno izlovljene još uvijek okupljaju i privlače mnogobrojne ribiče, a posebno članove ŠRU Odra i ŠRU Karas.
Općinsko središte je Lekenik koji prema svom postojanju seže u daleku povijest pa tako se spominje daleke 1217. godine kada Ugarsko-hrvatski kralj Andrija II. daruje nekog Egidija i potvrđuje mu sve posjede koje je dotada uživao. Ime mjesta spominje se u više oblika kroz cijeli srednji vijek: Quiquinik, Lihcinnihc, Lekanucz, Lakynyk, Lebenyck, ali najčešće upravo u obliku Lekenik. Iz toga se izvodi da je ime mjesta došlo od biljke leken (Nymphaea alba; Lopoč).

Za povijest mjesta važno je spomenuti podatak da je u ožujku 1848. godine tada još pukovnik Josip Jelačić upravo u Lekeniku saznao da je uzdignut na bansku čast.
U današnje vrijeme cijela Općina Lekenik se ističe po svom gospodarskom, kulturnom, športskom, socijalnom i obrazovnom razvoju.
Prema svojim gospodarskim potencijalima u skoroj budućnosti dobiti će zasluženo mjesto među razvijenijim područjima Sisačko-moslavačke županije razvojem poduzetničkih zona D1 i D2. Prometna povezanost mjesta s obzirom da se nalazi na pola puta između Siska i Zagreba jedan je od glavnih preduvjeta za razvoj.

Na kulturnom području ističe se rad kulturno umjetničkih društava: KUD Kolovrat iz Lekenika, KUD Poculica iz Letovanića, IFG Tamburica iz Donjeg Vukojevca, HKU Veternica iz Lekenika, KUD Preslica iz Pešćenice te KUD Sv. Florijan koja promiču i obnavljaju stare običaje diljem Hrvatske i u inozemstvu.
Športska događanja sve više zauzimaju prostora u životu mještana pa tako moramo spomenuti aktivnosti nogometnih klubova Lekenik i Pešćenica, ženskog odbojkaškog kluba Pešćenica, ŠU Letovanić, ŠU Žažine, Tae kwon do kluba Lekenik, pikado kluba Pegaz iz Dužice, ŠU Stari brod, ŠU Lekenička Poljana.
Odgoj i obrazovanje je zastupljeno kroz predškolski program u SOS-dječjem vrtiću i kroz osnovno obrazovanje u OŠ Mladost Lekenik i tri područne škole u Letovaniću, Starom Farkašiću i u Pešćenici.

Općina Martinska Ves

Općina Martinska Ves smještena je uz i rijeku Savu, a omeđuju je na istoku rijeka: Lonja i na zapadu rijeka Odra. Naselje Martinska Ves ubraja se medu najstarija mjesta sisačke Gornje Posavine. Pretpostavlja se da je prvo naselje osnovano na lijevoj strani Save, a potom na desnoj što bi značilo da je Lijeva Martinska Ves starija od Desne. Ovo područje pripadalo je Moslavini koju je Bela III. darovao jednoj obitelji kao nagradu za sudjelovanje u ratu.

Iz te obitelji na prijelazu iz 12. u 13. stoljeće poznat je knez Makarije. Vlastelinstvo Moslavinu zajedno s Gornjom Posavinom u 14. stoljeću preuzima obitelj Čupor u čijem posjedu je do kraja 15. stoljeća. Najpoznatiji član ove obitelji bio je Pavao Čupor Moslavački koji je obnašao dužnost župana križevačke i zagrebačke županije, a 1412. godine postaje i ban. Godine 1334. kao dio moslavačkog vlastelinstva spominje se crkva Svetog Martina što ukazuje na postojanje Desne Martinske Vesi. Kada nestaje obitelji Čupor kralj Vladislav dodjeljuje posjed 1493. godine nadbiskupu Tomi Bakaču Erdodyju. Iz ove obitelji najpoznatije ime je Toma Bakač Erdody koji je u dva navrata obnašao dužnost hrvatskog bana u razdoblju od 1584. do 1614. godine. Posebno se isticao u borbama protiv Turaka koje je u tri navrata uspio poraziti kod Slunja, Ivanića i Siska. Život kmetova pod obitelji Erdody bio je težak tako da su često podizali pobune koje su tragično završavale poput one iz 1659. gdje podaci govore o 180 poginulih kmetova

Martinska Ves ima u to vrijeme 54 kućanstava koja se uz poljoprivredu bave stočarstvom, lovom i ribolovom. U 18. stoljeću posjed je još u vlasti Erdodyjevih, a kmetovi žive još teže jer su povećana naturalna i novčana davanja. U razdoblju od 1740. do 1752. postojala je škola. Početak 19. stoljeća dovodi Posavce pod vlast Francuza koji ukidaju staleške povlastice plemstva i svećenstva i po prvi put uvode građanski brak. Kada ban Josip Jelačić 1848. godine ukida kmetstvo seljaci po prvi put postaju vlasnici zemlje. U Martinskoj Vesi Desnoj ponovno je osnovana škola 1852. godine, ali s radom počinje tek 1855. jer nije bilo školske zgrade, koja je izgrađena 1856. godine. Prema popisu stanovništva iz 1857. Desna Martinska Ves ima 416 stanovnika.Teritorijalnim preustrojem iz 1869. godine Martinska Ves postaje općina u okviru Sisačkog kotara. U godini 1880. Desna Martinska Ves ima 498 stanovnika i 91 kuću. Novim ustrojem općina Martinska Ves ima 10 sela na površini od 79 km² s 4240 stanovnika. Krajem 19. stoljeća Gornji Posavci bave se poljoprivredom, svinjogojstvom i konjogojstvom, uzgajajući autohtonu pasminu nazvanu hrvatski posavac. Početak 20. stoljeća obilježen je pojavom Antuna i Stjepana Radića iz Desnog Trebarjeva koji će svojim radom obilježiti prvih nekoliko desetljeća hrvatske povijesti. U Desnoj Martinskoj Vesi 1909. osnovano je vatrogasno društvo, seljačka zadruga, u Palanjku pjevačko društvo “Zvijezda” 1912., a u Setušu čitaonica 1920. Otvaraju se nove škole, osnivaju vatrogasne i folklorne grupe. Posebno je aktivno društvo “Hrvatski sokol” u Desnoj Martinskoj Vesi i Palanjku. Između dva rata značajnu ulogu odigrala je Hrvatska seljačka zaštita, a na kulturnom planu “Seljačka sloga”. Drugi svjetski rat zaustavlja normalan, svakidašnji život Posavaca. Rat su platili s dosta ljudskih žrtava kao i velikim materijalnim štetama. Po završetku rata počinje mukotrpan oporavak kojeg otežava manji broj stanovnika, posebno muških, koji su stradali u ratu.U teritorijalno-upravnom ustroju do promjene je došlo 1945. kada su osnovani mjesni narodni odbori koji postoje do 1952. kada Martinska Ves i Palanjek ponovno postaju općine, no ne zadugo jer već 1960. ukinuta je i posljednja općina Gornje Posavine, Martinska Ves. Zapostavljanje cijele Posavine, i Gornje i Donje, dovelo je do iseljavanja i pada nataliteta. Bez asfaltiranih prometnica, struje, vode, telefona, ambulante, odgovarajuće škole Gornja Posavina je polako, ali sigurno odumirala.Na sreću, situacija se mijenja jer je nedavno otvorena nova zgrada škole “Braća Radić” u Desnoj Martinskoj Vesi. Novim teritorijalnim ustrojstvom, u slobodnoj i nezavisnoj Hrvatskoj, Martinska Ves ponovno postaje općina u sustavu Sisačko-moslavačke županije.Gornja Posavina je izrazito poljoprivredni kraj tako da oranice i vrtovi zauzimaju trećinu površine, a od korisne površine ostatak otpada na šume, pašnjake i livade te manji dio na voćnjake. Umjerena klima pogoduje poljodjelstvu. I danas se, kao i ranije, najviše siju kukuruz i pšenica. Uzgoju svinja, konja i krava pogoduje ovaj prostor zbog livada, pašnjaka i šuma. Stanovništvo se bavi uslužnom djelatnosti i trgovinom, a dosta ih je zaposleno izvan općine. Jedna je osnovna škola, zdravstvena ustanova, pošta. Prostor privlači mirom i pitomošću i očuvanošću tradicijskih objekata.

Općina Orle

Općina Orle osnovana je 1996. godine kao jedinica lokalne samouprave. Okuplja 10 sela u kojima se mještani bave pretežno poljoprivredom. Tlo je pogodno za uzgoj žitarica, pa općina obiluje kukuruzom, pšenicom, ječmom i zobom.
U općini djeluju tri KUD-a, a posebna su zanimljivost mnogobrojne crkve i kapele. Budući da je općina smještena između Odre i Save, razvijen je rekreacijski ribolov.

Selo Orle, u kojem se nalazi i sjedište općine, znamenito je po kapeli sv. Tri Kralja. Kapela je podignuta u romaničkom stilu i najstarija je u veleševečkoj župi. Ispred crkve se održava poznato proštenje u čast sv. Bartola s ophodnjom posavskih kurija i kola, tzv. “konjsko proštenje” koje je August Šenoa prikazao u pripovijesti “Mladi gospodin”, Znanje, Zagreb 1963. “Do Save, baš naproti selu Oborovu, stoji za Savskim nasipom među drvećem crkvica sv. Bartola, malena ali stara, drvena ali jaka …: Na Bartolovu u ranu jesen velika se tu slavi od starine slava kakve nigdje ni u Hrvatskoj, ni širom cijelog Božjeg svijeta nikad vidjeti nećeš…

U Orlu djeluje i KUD “Posavina” od 1986. god. Aktivno je djelovalo do 1991. godine, kada zbog ratne situacije prestaje s radom sve do 1997. godine i ponovnog aktivnog rada na očuvanju tradicije svoga kraja. Danas društvo broji 35 aktivnih članova koji izvode izvorne i koreografirane plesove Turopolja, Posavine i draganićkog kraja. U društvu osim plesne skupine djeluje i tamburaška skupina.